Kako biti odrastao kada se ni najmanje ne osećaš tako?
Frances je dvadeset sedmogodišnja plesačica modernog baleta iz Kalifornije - ona nije naročito dobra u tome i, premda se nada da će napredovati sa svog mesta volontera-učitelja (posao koji se u Americi plaća), to se nikako ne događa. Živi u Njujorku i sa svojom najboljom drugaricom Sofi deli stan - njihov odnos je najnežniji prikaz istinske prijateljske ljubavi sve do trenutka kada Sofi ne odlazi da živi sa svojim dečkom, a Frances ostaje sama i bez posla kao ibez mogućnosti da plaća sebi stanarinu. Otprilike tu negde počinjemo da upoznajemo samu Frances: ona teži budućnosti ostvarenog umetnika, plesača ili koreografa, ali osim toga nema nikakvu predstavu o tome kakav je život odrasle osobe. U gotovo svakoj sceni osećamo nelagodnost zbog situacija u kojima se Frances nalazi - bilo da je u pitanju njena sklonost hiperbolisanju u konverzaciji u cilju prikazivanja svog života u što boljem svetlu, bilo da je u pitanju saplitanje na ulici - što nas van svake sumnje tera da se opredelimo na to da li nam je ovaj lik simpatičan u svojoj smotanosti i nerealnosti, ili pak iritantan. Na koju god stranu da se odlučimo, ne možemo da poreknemo da je glumica Greta Gervig savršeno prikazala kako je to imati dvadeset-i-nešto a ne znati šta dalje u životu; kako je to biti u dobu kada si samostalan, ali ne i zaista slobodan da živiš život koji želiš onako kako želiš; kako izgleda biti ubačen u mašinu odraslog sveta - stan, cimeri, posao, ozbiljne veze i ponašanje koje pripisuju društvene norme - sve to je palo na Frances i ona pokušava da se iz toga iskobelja nezgrapnim plesnim pokretima, i beskrajnom nadom nakon svakog promašaja.
Film je neskriveni omaž francuskom „nouvelle vague” i ranom Vudiju Alenu; crno-beli, smešten prevashodno u Njujorku ali i uz epizodu u Parizu, „Frances Ha” od nas traži da razumemo spontanost postupaka nesnađenih ljudi dok se paralelno divimo panoramama ova dva prelepa grada.
Koliko daleko će Frances otići da dosegne ono što želi? Koliko bismo mi daleko otišli? Da li odustati od svojih snova zarad pristojnog života? Koliko stvari je podložno kompromisima pre nego što od siline kompromisa izgubimo iz vida prvobitni cilj? Da li nas spremnost da pravimo kompromise ili spremnost da guramo svoju priču pre svega čini hrabrim i odraslim? Sva ova pitanja prolaze kroz glavu svakoj mladoj osobi (makar jednom), a Noa Baumbah pokušava da nam da smernice i da nam pokaže da nismo sami ako smo izgubljeni.
