Monday, 2 February 2015

Birdman

 Da li je to Birdman? Da li je to Batman? Ne, to je Majkl Kiton u trci za Oskara.


I ove godine, kao i svake, dolazi dodela Oskara. Neću ponovo skretati pažnju na to da je ta dodela nagrada jedna od najmanje bitnih nagrada ovog tipa. Čoveku koji je osvojio Oskara se možda otvaraju mnoga vrata - sjajna, skupa i uglancana vrata - ali ona ne moraju neophodno da vode do dobrih filmova.
Pa, ipak...
Jedan od filmova koje sam jedva dočekala, ujedno je i jedan od najnominovanijih. Ćo'ek-ptica, tj „Birdman”. Nominovan za čak 9 Oskara ove godine, među kojima je i onaj za najbolju glavnu mušku ulogu - što mu dođe gospodin Majkl Kiton, 
moj omiljeni Betmen. (I za mušku sporednu, što mu dođe Ed Norton, moj omiljeni SVE*.) Režiser, Alehandro Injaritu („21 gram”) takođe se našao na spisku nominovanih.
     Rigan je glumac koji je bio popularan pre mnogo godina u ulozi super-heroja, čoveka-ptice. Njegova želja jeste da dokaže da je više od toga, da povrati svoju slavu, pokrene svoju karijeru, uspostavi dobar odnos sa ćerkom i nekako stabilizuje svoj život.
„Birdman” nas polako vodi kroz pozorište: vidimo sobu za glumce, vidimo prostor iza kulise, vidimo hodnik koji spaja sobe u pozorištu. Sve vreme dok traje film, utisak da zavirujemo u intimu svakog aktera nas ne napušta. Poput kakvog lebdećeg sveznajućeg posmatrača, vidimo i doživljavamo sve - ceo film je urađen tako da deluje kao jedan beskonačno dug kadar - kao da je snimljen odjednom, kao da je u pitanju predstava, samo za nas. 

Film je komentar na publiku danas, na blokbastere koje prave po proverenim receptima, na franšize koje su do sada već sažvakane, izvarene, i pojedene ponovo toliko puta; to je film o pozorištu, o filmu, o kritici; film o nama, gledaocima, i o čitavom svetu iza kulisa ili iza kamere koji se pokorava željama gledaoca, njihovoj gladi za akcijom, za krvlju, za ludilom i za opasnošću. 
Premda gluma deluje pomalo prenaglašena, određeni likovi iskarikirani, a pojedine scene bespotrebno prolongirane, sve to nekako i dalje daje konačni efekat iščekivanja i težnje za odgovorom: zašto je to tako? Šta će biti dalje? Hoće li Rigan zasijati, ili će predstava biti propast? Šta bi, uopšte, bio idealan kraj ovog filma?
To poslednje pitanje se još uvek vrti po mojoj glavi. Obično imam ideju kako bih film završila - ukoliko mi se kraj kakav jeste ne dopada. Sada, možda i prvi put u životu, ne mogu da uprem prstom na trenutak za koji mislim da bi bio savršena završnica. A možda je baš zbog toga i dobar - što danima nakon što sam ga odgledala pokušavam sebi da objasnim to veliko „Ali...” koje je ostalo.









******